Mario Žuvela -Ne zaborave ljudi na ljude, nego zaborave na ono ljudsko u sebi!

Ne zaborave ljudi ljude, nego napuste ono ljudsko u sebi, prestanu se ponašati kao oni koji su primili život od svojih roditelja a počnu se ponašati kao njihovi gospodari.

Misle da par novčanica u njihovom novčaniku koju su svojim radom zaradili ili dobili na neki drugi način nešto mijenja u njihovom životu. Ne zaborave ljudi ljude, nego napuste u sebi sve one pokušaje da postanu bolji čovjek jer postati čovjek najteža je životna zadaća.

Ne zaborave ljudi na ljude, nego promjene obrasce svojih vjerovanja i ponašanja, steknu nove navike, upoznaju nove ljude pa zaborave sve ono što je bilo i nekoć ih držalo na životu, zaborave sve one ruke koje su im njihovi bližnji pružali da bi se podigli u fizičkom, mentalnom i emocionalnom smislu. Ne zaborave ljudi ljude nego bezobrazno izbrišu sav rezervar sjećanja smatrajući da im to više ne treba, jer ih to čini slabima i ranjivima.

Zaborave ljudi ljude kada prihvate mržnju kao rješenje za svaku povredu, ne pitajući kako stvari stoje iz drugog kuta i zašto se dogodilo to što se dogodilo. Umjesto da pronađu načina da sagrade most oni grade zidove i sa rubova tih zidova izbacuju otrovne strelice svojih riječi i razmišljanja na svakoga tko im s druge strane izgleda kao neprijatelj.Umjesto da preispitaju stvari i smire strasti uzbrkaju talog negativnih osjećaja i kasnije se guše u njemu.

A sve je tako jednostavno. Uzvratiti poštovanje na poštovanje, uzvratiti osmijeh na osmijeh. Ništa nam tako ne upropasti životu kao kalupi negativnih razmišljanja koje smo sami napravili i postavili za svaku situaciju. A potrebno je samo jedno, promijeniti pravila igre i pogledati na svoj život i život onoga drugoga kao na jedan pješčani sat kojemu nije preostalo mnogo vremena. Vrijede li onda sva ona uznemiravanja, sukobi, podmetanja u ono malo vremena što nam je preostalo?

Mario Žuvela

Mario Žuvela- Isprazni se čovjek od lažnih ljudi i događaja u svom životu i poželi malo mira!

Isprazni se čovjek od lažnih ljudi i događaja, isprazni se od uljeza u svom životu koji su kroz taj život promarširali bez ikakvih osjećaja i oduzimali sve ono što je bilo lijepo i vrijedno, i zaželi se na trenutak odmaknuti od svega i vratiti svoju staru moć, vratiti mir koji je imao.

Isprazni se čovjek od razgovora koji su bili samo hrpe tračeva i ogovaranja, a zapravo vrlo daleko od bilo kojeg razgovora, razmjene misli i osjećaja i pita se kako su ga obične riječi mogle tako umoriti i skršiti.

Isprazni se čovjek od ljudi sa dva lica jer nikada nije mogao razumjeti koje je lice tih ljudi bilo pravo, a još više od svojih namještanja masaka kojih je imao u izobilju i namještao ih po potrebi, umori se zato što nije bio iskren i uvijek je morao paziti što kome govori. Isprazni se čovjek što je svijet samo gledao kao neko mjesto prijetnje, kao borilište u kojem se trebao ratovati da bi se ispunile njegove želje a nije vidio njegove lijepe strane.

Isprazni se čovjek kada se previše nada, kada previše vjeruje u ljude koji to ne zaslužuju, kada previše ljubi ljude koje je mislio da poznaje a onda na kraju shvati da je većinu svoje energije potrošio uludo. Mogao je dati onima koji su je potrebniji, mogao je dati onima koji bi je više cijenili a on je računao da dobro ne može biti bačeno uludo. Isprazni se čovjek od toga što je previše živio za neke druge ljude a zanemario svoje osjećaje, što se uvijek prilagođavao drugima a premalo tražio da ponekad bude po njegovome.

Kada ostane sam shvati da je život mogao drugačije posložiti, da je  o prioritetima mogao više misliti, da je vrijeme koje mu je dano mogao razboritije trošiti. No kako god bilo nikada nije kasno da se malo povuče i pokuša stvari započeti ispočetka. Treba samo dane koji su pred njim drugačijim pogledom gledati i shvatit će da mu se život promijenio i da je na greškama nešto naučio. Koliko god to kasno shvatio, nikada nije kasno za promjenu.

Mario Žuvela